Suglasja
Osluškujem suglasja
u nečujnom šapatu planina
u tonovima skladbe
što zove se Tišina.
Tišinom se Sunce zlati
i usnula šuma miriše
kroz harmoniju sjena
maleni cvijetak diše.
Osluhni i ti glazbu sjena;
samo u očima gluhih
priroda je nijema.
Poslušaj; glazbe ima
u treptaju lista
i šuma ova šuštanjem blista.
(1999.)
Večeras sam dotaknuo zvijezde
Večeras sam dotaknuo zvijezde
daleke i snene
što su počivale
na nebeskom svodu i
treperile o sreći.
Večeras sam letio visoko
nad oblacima bijelim
vjetar me nosio
u uz gibani beskraj
i šumio o sreći.
Večeras sam zaustavio vrijeme,
i slušao tišinu;
trajala je dugo –
biješe to vječnost;
i ona je šaputala o sreći.
Večeras sam postao prijatelj
nebu i zvijezdama
što sjale su kroz tamu
i mi smo zajedno maštali o sreći.
Večeras sam sklopio oči
na jastuku od zvijezda
i sanjao sreću.
Ona me probudila
i ostala u meni.
(1998.)
Pozdrav planinama
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
Poći ću
Čim osvane tiha zora
Da vidim gdje se budi sunce
Što donosi dan nad maglena mora,
I ljubi tiho usnule vrhunce.
Poći ću
Da vidim rosu u travi
Da vidim kako lete sjene
I kako se nebo plavi
Jer planine su dio mene!
Poći ću
Da gledam u daljine
Kad zadnji traci sunca u sutonu
Pozlate moje planine
I za obzorjem utonu.
Poći ću
Sunce da osunča mi lice
U mračnu da zavirim špilju
I kad na granama zapjevaju ptice,
Ja ću stremit uzvišenom cilju.
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
(1997.)
Nedjeljno jutro
Gradske ulice jutros
puste su i tihe.
Kroz zelene krošnje
parkova grada
sunčane zrake
sjaju na nogostupe
kojima danas
ne koračaju stotine
užurbanih nogu.
Tek moji koračaji
kroz ovo nedjeljno jutro
stupaju uznemireni
i nekamo žure,
a ne znaju kamo.
(1998.)